Ljudska fotosinteza





Ljudska fotosinteza

Svi smo u školi učili o fotosintezi kod biljaka. Sama reč potiče od grčkih reči foro (svetlost) i sintesis (spojiti). U njemu se fotoni iz Sunca uz učešće vode pretvaraju u glukozu, a i danas ne znamo sve pojedinosti ovog procesa. Biljke u njemu obavljaju kvantni proces pretvaranja fotona u energiju (mi još uvek nismo ni blizu da to portignemo). Hlorofil je molekul koji sadrži magnezijum, crne je boje (mnogi misle da je zelen, jer su listova biljaka te boje). Suštinska reakcija se sastoji u disocijaciji molekula vode, pri čemu se oslobadjaju vodonik (nosilac energije) i kiseonik (koji biljke odbacuju napolje, jer je suviše toksičan). Dakle, kiseonik je uzgredni proizvod fotosinteze, a nama omogućava da dišemo.
Nauka govori da su samo biljke sposobne za fotosintezu. Mali broj zna da se isti proces odvija svakodnevno u našem organizmu, uz posredovanje melanina. Melanin je pigment univerzalno prisutan u živim bićima, sadrži molekul bakra. U ispitivanjima koja su publikovana 2002 godine, pokazano je da melanin (koji je takodje crne boje, jer ona najbolje apsorbuje svelosnu energiju) ima ista svojstva kao hlorofil. Ali, dok hlorofil koristi samo neke frekvence svetlosti, melanin upija čitav elektromagentni spektar. Pri tome je proces znatno efikasniji, jer dok hlorofil samo cepa molekul vode, melanin može i da ga regeneriše (proces je dvosmeran). Takodje, količina stvorenih elektrona je višestruko veća.





Do otkrića ljudske fotozinteze je došlo sasvim slučajno, tokom izučavanja procesa degeneracije makule (žute mrlje) na optičkom nervu. Pokazalo se da je funkcija melanina znatno kompleksnija od zaštite kože od UV zrakova (uzgred, on je u tome veoma slab, tamno prebojeni ljudi imaju zaštitu od UV zračenja oko faktora 2. Melanin se pokazao kao jedan od suštinskih molekula za funkcionisanje organizma. Konverzija vode uz posredovanje melanina se danas naziva Solis-Herreirin ciklusom. Koliko god to klasično obrazovanim lekarima bilo čudno, glavni izvor energije nije glukoza (koja potiče od unosa hrane), već voda. Glukoza je depo energije, ali ne i njen izvor. Elektroni koji daju energiju ljudskom organizmu potiču iz vode. Ovo objašnjava veliku količinu melanina u neuronima (koji imaju veliku potrebu za energijom, mozak troški 20 do 25% energije tela). Mozak stvara veliku količinu biofotona, a zanimljivo je da epifiza (pinealna žlezda) svetli plavom svetlošću. Da li je neobično što ona sintetiše i melatonin (moćan neurotransmiter) iz melanina? 



Slika 1. U svim ćelijama sa jedrom, melanozomi (vezikule koje sadrže melanin) se nalaze oko jedra ćelija.

Takodje je jasno zašto postoji tako velika količina vode u mozgu i oko njega (likvor ne služi samo kao amortizer, već kao izvor energije). Svi zaboravljaju podatak da se glikogen (koji je polimer glukoze, služi kao depo energije) skladišti sa molekulima voda u odnosu 1 prema 3 (na svaki gram glikogena se deponuje 3 g vode u mišićima ili jetri). Da je glukoza izvor energije, dijabetičari bi bili hiperaktivni, kaže se u jednom radu iz 2015 godine.
Melanozomi (vezikule koje sadrže melanin) se nalaze oko jedra ćelija, a oko svega se nalazi endoplazmatski retikulum, koji hvata oslobodjenje jone vodonika. Ovo je slučaj sa svim poznatim ljudskim ćelijama. Fiziološke posledice ovog otkrića su neverovatne, izlaganje Suncu stvara više energije (pa možemo smanjiti unos hrane). Pojava kao što je sun gazing (gledanje u Sunce), nije više neobjašnjjiva i suluda ideja, već naučna činjenica.
Solis-Herrea ciklus stvaranja energije iz vode posredstvom melanina se remeti dugotrajnim izlaganjem hladnoći, pesticidima, prevelikom unošenju alkohola, smanjenoj količina svetlosti. Nije bez razloga veliki Rudolph Steiner govorio o ljudima kao bićima svetla. Nema života bez Sunca i vode. Ovo posebno važi za ljude sa svetlim tenom, kao i starije, gde je Solis-Herreirin ciklus manje aktivan.
Ne mogu da na kraju ne kažem da što više upoznajem tajne našeg tela, to se sve više divim njegovim fascinantnim sposobnostima. Godine koje dolaze će verovatno doneti nova fantastička otkrića o sposobnostima ljudskog organizma.


Коментари

  1. Ovakvi tekstovi tj. sumacije, naznake i razmišljanja mene bolno podsećaju na činjenicu sopstvenog neznanja.
    Što više učimo o ljudskom organizmu, postajemo sve manji i bespomoćniji. Lekovi su obične hemijske supstance, a "sveti" nam protokoli lečenja "Guidance/Leitlinien" tako smešni i skromni pokušaji da se pronađe rešenje, da se zagospodari situacijom, da se otkrije magićna formula reproducibilnosti....
    Na primer, nakon ovog teksta padnu mi na pamet sva imunološki poremećena stanja, svi autoimuni procesi, sve postinflamacione promene koje su praćene i poremećajima pigmentacije....onda postaje jasno...moramo u razumevanje svega toga ukalkulisati i ulogu melanina....Ništa nije slučajno....Kakva je kinetika melanina tj. šta rade melanociti u različitim patološkim stanjima...to ima svoje reperkusije i svoje značenje....Koje ja na žalost ne mogu da razumem u potpunosti.
    Gde je izlaz? Kako da ostanemo ili postano zdravi?
    Pored fotosinteze, ključna je reč i simbioza tj. saživot sa prirodom...Nekada se moramo osloniti na "osećaj iz stomaka" , nekada moramo odustati od poriva da sve kontrolišemo....Dobra ravnoteža se postiže i negovanom intuicijom. Ne zagledavanjem u sunce, nego zagledavanjem u sebe. Na primer.
    Koliko mi je molekula vode trebalo da napišem ovaj tekst?
    Kolika mi je želja da podelim ovo sa još nekim ko se pita kao i ja?
    Da li se ove dve kategorije izražavaju u istim jedinicama (čovek kao energetsko biće/ čovek kao misleće biće)?
    Sve manje znam.

    ОдговориИзбриши
  2. Poštovani profesore,

    U periodu od maja 1995. do aprila 1996. bio sam ratni zarobljenik u zloglasnom logoru Lora u Splitu. Za vrijeme boravka u logoru, bili smo izlagani mnoštvu metoda maltretiranja i mučenja, kako fizičkog tako i psihičkog.
    Jedna od tih metoda bila je i gledanje u sunce. Stražari bi nas postrojili u vrstu i prisiljavali nas da gledamo u užareno ljetno sunce.
    Ispočetka smo u sunce gledali vrlo kratko, po nekoliko minuta. Ali kako su dani prolazili, vrijeme gledanja se produžavalo. Nisam mogao da upratim koliko je to sve kasnije trajalo - mogu samo da nagađam jer vrijeme je u zarobljeništvu relativan pojam. Za to vrijeme staržari su često podrugljivo među sobom komentarisali - naravno da i mi možemo čuti - kako će se negativni efekti po oko razviti tek nakon nekoliko godina i da ćemo svi oslijepiti ili dobiti rak na oku, pa ako nekad i iziđemo iz Lore nećemo moći vidjeti svoje najbliže.
    Nakon seanse gledanja u sunce, stražari bi nas pustili u prostorije, ali mi smo zgog privremenog sljepila izazvanog gledanjem u sunce bili potpuno dezorijentisani - sudarali bismo se međusobno, udarali u zid, upadali u šahtove... To je stražarima bilo izuzetno zabavno i urlali su od smijeha. Nakon nekog vremena poslije gledanja u sunce, vid bi se ponovo vratio i vidio sam normalno kao i ranije. U to vrijeme nisam ni sumnjao da će mi vid biti oštećen jednom kad iziđem iz Lore, ako ikad iziđem...
    Ali sad da pomenem još nešto prije nego što se vratim na posljedice gledanja u sunce. Još jedan momenat iz Vašeg članka me je potakao na razmišljanje. Kažete kako je sunce u stvari glavni izvor energije potreban za funkcionisanje organizma, oprostite ako sam Vas pogrešno razumio. To mi se i uklapa u ono što se zbivalo u Lori. Naime, jedna od metoda mučenja je, osim uskraćivanja sna, bila i uskraćivanje hrane. Pošto nisu smjeli da nam ne daju hranu, to su radili na taj način što su nam ograničavali vrijeme za obrok, tako da smo npr. za juhu (supu) imali 30 sekundi, a za glavno jelo 1 minut.
    Iako sam relativno visok i dobro razvijen, brzo sam se spustio ispod 60 kilograma što je za mene premalo. Bar sam tako mislio. Međutim, i pored nedostatka sna i hrane, mi smo - pored ostalih poslova - radili u obližnjem kamenolomu. Vadili smo kamen da očistimo prostor oko objekta u kome smo bili i pretvorimo ga u travnjak, ali i da od tog kamena stražarima napravimo kućicu za roštiljanje. Uvijek smo se međusobno pitali odakle nam samo snaga da sve to izdržimo u tako užasnim uslovima. Tada nisam imao pojma o ljudskoj fotosintezi. Sad mi je sve savršeno jasno.
    Ipak, na sreću, razmijenjen sam aprila 1996. Bio sam presrećan što sam izdržao sve te napore, maltretiranja i mučenja, izišao iz Lore i ostao relativno dobrog vida čak i dvadesetak godina nakon izlaska.
    Međutim, prije nekoliko godina, primijetio sam neku vrstu žute mrlje u vidnom polju i iskrivljenje objekata u fokusu. Pomislio sam: eto to je to o čemu su stražari govorili - ili imam rak u oku ili počinjem da slijepim. A tek mi je 40 i koja...
    Na pregledu doktor mi je rekao da imam degeneraciju makule i da to nije opasno ali ni bezazleno, da liječenje može potrajati i slično. Odmah sam mu rekao da sam u Lori gledao u sunce duže vrijeme i da pretpostavljam da bi moglo biti od toga. Kategorički je odbio takvu mogućnost i rekao da degeneracija makule nastaje zbog drugih razloga poput nasljednih faktora, stresa, pušenja i još mnogo toga. Još sam ga pitao za gledanje u sunce i da li imam neke promjene koje bi se mogle povezati sa tim, ali on je rekao da nemam nikakvih sličnih problema.

    S poštovanjem

    NAPOMENA: Ovo što sam napisao u ovom komentaru nije namijenjeno da ohrabri bilo koga da gleda u sunce. Ovo je moj lični opis onoga što sam doživio. Ja sam to radio u ekstremnim uslovima u logoru Lora, pod prisilom stražara. Nikada više poslije izlaska iz Lore nisam gledao u sunce na takav način, direkno duže vrijeme, a za sun-gazing nisam znao doskoro. Ukoliko to nekoga i zanima neka se konsultuje sa stručnjakom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Poštovani prof. Nestoroviću,
      hvala na interesantnim temama koje pokrećete i pišete.

      Koristim priliku da pozdravim osobu koja je preživela zatočeništvo u Lori i smogla snage da nastavi život nakon toga. Želim mu dug i zdrav život kao i odličan vid .

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

O multiploj sklerozi

Afektivna imunologija (imunologija i emocije)

Soda bikarbona, vagus i imunitet